S ružom na usni, sa suncem u kosi
Kroz gaj maslinov šetala je ona,
Što vječno miri po cvijeću i rosi …
I dvorila je lijepog Apolona:
Na struni lire drhtala joj pjesma,
Vječna i mlada ko i duša njena:
Stih svaki bio biserna joj česma
Magičkih boja, svjetala i sjena.
Platonske dušu punile joj težnje …
A jednog dana – ili jedne noći -
Pastira nekog smutiše je oći …
I od tad vazda kao kip od čežnje
S ružom na usni blijeda i bona
Megj’ maslinama čekaše ga ona.
